Mrmljanje
utorak, 24.01.2012.
Čudna stvar se dogodila. U jednom trenutku, iz vedra neba i ničim izazvano, sve kritike su dobile smisao. Sve je bilo tako logično, jeftino.
Nema šanse da objašnjavam o ćemu se radi, nit je interesantno, no proces je metaforički ovakav:
Imam jabuku. Mislim da je najljepša zelena jabuka na svijetu i vjerojatno najkiselija, baš onakva kakvu volim. Da mi netko kaže da zelene kisele jabuke imaju loš okus branio bih ju do smrti (ne svoje) jer ja smatram suprotno.
No onda odjednom, daleko od te jabuke i umom i tijelom u totalno nasumičnom trenutku baveći se nećim sasvim dvasetesedmim sine mi da je ta jabuka sranje, nakupina genetskih modifikacija odvratnog okusa i nelogične cijene.
Proces misli dalje kaže: čekaj malo, ali te argumente sam već sto puta pobio. Okus je subjektivan i meni se njen okus sviđa, cijena je prihvatljiva s obzirom na kvalitetu, a jel gmo ili nije mi je sasvim nebitno ako u njoj uživam, a (evidentno) preživim. Ipak, trenutno mi kritika zvući sasvim validna, a moji argumenti šuplji.
S tom debatom na umu natjeralo me srat (nevezano za debatu i jabuku, čisto upražnjivanje fizičke potrebe) i nastavljam ju sjedeči na veceu, ali zaokupljen brisanjem guzice zaboravim ju.
Sad sam je se jednako nasumično sjetio. Opet mi je sve ravno, jabuka je super, moji obrambeni argumenti djeluju kako i trebaju. Šta se dogodilo?
Piramide, vanzemaljci, bermudski trokut, ženska moda, windowsi i zelene jabuke. Nikad kraja misterijama.
Prost Skrotum:
Inaće što se pravih jabuka tiče, nisam toliko lud za njima. Da, volim te zelene kisele, ali ne sječam se kad sam zadnji put pojeo jabuku, kamo li takvu. Nisam ni nešta posebno željan.
I ako se dobro sječam moram stavit kategoriju. Vuće na paranormalno, al nek bude fitness.
petak, 23.09.2011.
Zdrav Život
Radim čučnjeve dok se ne userem. Kad narastem bit ću žaba. Pa me poljubi princeza u guzicu i pretvori se u jedno ukusno vretence. Ili vrapca, čuo sam da ih žabe jedu. Šta god jele, eno jedna ispuhana dolje kraj auta. Žaba, mislim. Ispuhana jer je mrtva tjedan dana. Neki pijani idioti igrali nogomet s njom, ona izgubila. Ostavili ju na autu. Jeboimpasmater. Mogla je ostat fleka.
I šta sad sere da moram odabrat kategoriju. Jebo i vama blože haeru.
subota, 06.08.2011.
Ne mjerljive namjere
Pivo mi zamučuje pogled. Sve češče i sve više.
Živilo pivo.
I tako zamučenog pogleda i mutnog izgleda pomučen i izmučen zakoračih korak previše.
I izađoh iz sobe.
Za mnom zaključala su se vrata i sad grizu me komarci, a ja im ne mogu pobjeć.
Samo bjesomučno mahat.
A i pegla mi ostala upaljena!
petak, 17.06.2011.
Jebeš promjene
Ali eto ih, ima ih, nametnute su nam, najebali smo.
Kakve promjene, tko ih je nametnuo, zašto su nametnute i tko smo to mi... nitko ne zna. Jebeš znanje.
Ali ne. Znanje je zapravo super. Evo, u zadnje vrijeme saznao sam puno toga i saznajem svaki dan. Može se reć učim. Taj mrski akt prati me u stopu cijeli život. Osim zadnjih par godina koje sam nekako prespavao, čak i devoluirao u neki jednostanični organizam nesposoban za diobu. Ali dogodile su se promjene, a promjene su da se puno toga odjednom mjenja, a neke od stvari koje su se promjenile su i to da je došlo do promjena.
Iako se sad čini da je ovo post o nekoj misterioznoj promjeni koja se dogodila meni u životu, nije, nego je samo popunjavanje teksta da bih nakon nekoliko mjeseci napisao nekakav post i još malo produžio agoniju ovog umiručeg bloga. A to sam napravio zbog nekih promjena u životu. Ako je netko sad zbunjen, jesam.
U svakom slučaju zadatak je uspješno obavljen, a uspjeh je dobar.
nedjelja, 30.01.2011.
Samo jedan, Vincente?
Tako sam nazvao fotografiju nekog suncokreta jer naravno svi znaju da je Van Gogh naslikao pun kurac suncokreta, a ja fotografirao jedan jedini. I mislio da je to vrlo pametan naslov.
***
Jedan razgovor u birtiji pred fajront me sjetio da imam blog.
Zamislite sad osobu koja ide iz birtije u 2 sata ujutro i dok hoda promrzao ulicama smišlja blog post od riječi do riječi.
Pre sam jeben. I zaboravio šta sam isplanirao tamo negdje kod kante za smeče na ulasku u ulicu. Ali sjetih se nečeg drugog...
Nego, zašto sam počeo pisat blog?
"Želim imat neki kurac da čitam jednog dana šta sam radio i razmišljo danas i da se smijem svojoj naivnosti, gluposti i neiskustvu u čarima života."
10.2.2006.
I bio je potpuni uspjeh. To je baš lijepo, ali zašto još pišem? Jer imam nepojmljivu i fascinatnu potrebu da sa nikim određenim podjelim potpuno nevažnu i nepovezanu informaciju koja nikog ne zanima i koju skoro nitko neće pročitati, a rijetko tko pravilno shvatiti. I mislim da je to u redu.
srijeda, 05.01.2011.
Pairidaeza
Kaže Wikipedia da je Raj mjesto u kojem je postojanje pozitivno, harmonijsko i bezvremensko. Zvuči užasno dosadno, viječnost provedena u slaganju i skladu. Fuj. Ja sam pomalo govno od čovjeka, ima dosta ljudi koje ne volim, a volim da se njima događaju loše stvari. To se ne uklapa. I ne, ne bih volio biti prijatelj sa svima, volit sve i biti voljen. Ako nešta ne podnosim, onda su to sentimentalna sranja. Jedino da mi se uzme čovječnost, stavi me se u Rajski vrt da budem drvo, imam dovoljno sunca, vode i zemlje da pustim korjenje, ali da nemam svijest jer jedino tako bih mogao živjet u harmoniji. Naravno, ako sam drvo bar da budem jabuka, pa da bar nešta zanimljivo napravim u životu. Loša stvar kod drveta je da nema oči, a ne bih htio propustit priliku da vidim prvu ženu golu. Zamišljam ju pomalo kao Salmu Hayek u Od Sumraka Do Zore, zaogrnutu zmijom.
Židovska mitologija na stranu, da bih bio drvo morao bih se reinkarnirati. Wikipedija kaže da je reinkarnacija transmigracija duše ili metempsihoza. Riječi bar zvuče super. Al onda što ako se reinkarniram u nekog četveronožnog sisavca. Oni naime imaju običaj da ližu svoje genitalije, a kad ne rade to, ližu jedni drugima. Zbilja život kojemu se svatko može radovati. Neki više nego ostali. Postoji i ona najgora opcija, da se reinkarniraš u Engleskog turista koji Jadranku i Bandića pita za smijer.
Ali neću ni o Indijskom praznovjerju ni o političkim klaunima. Neću!
četvrtak, 04.11.2010.
Svima vama i golub
Klinci krešte vani.
Kreštio sam i ja u dobra stara fremena kad je život bio zakon, klinci se nisu ubijali po ulicama, navijači se nisu tukli, država je bila socijalistička i napredna, ljudi sretni.
Pičke materine, svi znaju da nikad bilo tako, ali svi imaju pravo srat gluposti jer su svi najpametniji jebo ima pas mater svima.
A sad s vedrije strane, hodao sam ulicom i kao svaki brdoviti Balkanac opalio po stazi jedan divovski žutozeleni hračak, pri tom primjetio tamo dolje negdje jednog malog, ozljeđenog goluba kako ošamučen pokušava gugutat. Uzeo sam ga u ruku bi ponjeo kući da se izliječi.
Jesam kurac.
petak, 24.09.2010.
Ovo što se događa to nije istina
Volio bih biti dubokoumniji, koristit duge strane riječi i pisat epske postove sa filozofskim zaključcima.
Kaže Marko Antonije Vorenusu u popularnoj seriji "Vi stoici se okrenete alkoholu kad se razočarate životom". Ja bi mu rekao "Mi stoici smo rođeni razočarani životom, okrenemo se alkoholu tek kad se život razočara nama". Da, to zvuči epski pametno, filozofski osnovano i totalno besmisleno, baš kako treba. Jest da je citat iz serije, a ne nekog antičkog epskog djela, a da budem iskren, antička epska djela mi i nisu nešta posebno.
I jebala te kategorija posta. Kategorija: mrmljanje.
nedjelja, 25.07.2010.
Kukulele Paralele
Cibalia nije pobjedila. Dok sam duševno slomljen pio pivo poslije utakmice vidjeh čovjeka bez nogu i sa jednom rukom kako se uzbrdo, sam, penje kolicima. I dalje sam sjeban jer Cibalia nije prošla.
Pokisao na Vukovarskoj motorijadi, osječam začetke prehlade. Vjerojatno mi ni to neće poč za rukom. Netko me zvao na svirci, skriven broj. Dobio je minutu AC/DC-a. Sjebo sam glas pjevajuči na 2 pjesme. Dobro da me se nije čulo, vjerojatno je više ličilo na tomsona nego ejsidisija.
Nema tu paralela,
ponedjeljak, 19.07.2010.
Drugi
Tralala, bilo bi vrijeme da napišem novi post.
kad bih čekao da dobijem ideju što da napišem, blog bi i dalje još dugo bio neaktualiziran, tako da je ponekad jednostavno bolje zaletit se ko muha bez glave.
Bzzzzzzzzzzzz.TUP!
Nije muha, al je nešta slično uholažu, samo sa dužim ticalima i bez onog na guzici, palo pred mene nočas. Jednostavno... pade na stol pred mene i napravi klap na papiru na kojem si pravim cigare. Zasro sam se svjetski. Haha, da sam bar snimljen, skakao sam na stolici kao da patim od nuspojava od vrlo ljutih feferonki. Prokleta insektofobija. Cijeli život sjedim ljeti na 50° u hermetički zatvorenoj sobi punoj duhanskog dima da mi ne bi ušle one crne bubetine što lupaju po plafonu kad lete i imaju običaj šetat mi po nogama (i tek leptiri, najviše mrzim sve vrste leptira, a posebno nočne), a sad kad sam stavio mrežicu i uživam u nočnom povjetarcu kroz prozor (kad ga ima) i osječam se sigurno... tref. Nakon nočas, moje povjerenje je izdano.
Vračam se životu u strahu.
srijeda, 07.07.2010.
Gle, blog!
Prošla era blogova, čini mi se.
Pravo vrijeme da nešto napišem!
Jebiga, ali zakasnio sam. Imao sam nedavno cijeli post u glavi, od riječi do riječi smišljen. Odličan comeback. Jedino, ležao sam u krevetu i pokušavao zaspat, te mi se nije dalo opet ustat i napisati.
U međuvremenu isparilo. I sad mi nešto dosadno, vrtim po tabovima i fejvoritima i skužim mrmlj. Pa se nekako sjetio i juzernejma i pasvorda i evo me.
No, nazad na ono što mi je bilo u glavi. Sječam se ugrubo da sam si komentirao kako sam nedavno provirio na stari blog i postove i smučilo mi se. Odvratno. Šta sam mislio kad sam to pisao!?
Što sam pisao, napisao sam. Pomislih i obrisat al ne mogu. Često kažem ljudima: "sad živi s tim" kad naprave nešta glupo. I ja živim sa onim što sam napisao.
No dosta o mom blogu, ajmo malo o meni!
Trenutno je 2 ujutro, a ja smišljam dal da legnem il da pričekam da se otvori pekara i odem na burek. Hmm...
Eh, štaće biće bude bilo.
ponedjeljak, 01.02.2010.
Hm
Hm, šta s ovim, šta s ovim...?
